Htela bih da hrabro, odvažno zakoračam u novi život, al' kao da me uvek neko povuče za rukav i kaže. Gde si pošla ženo, osvrni se pogledaj šta iza sebe ostavljaš. Izgubim u trenutku svu hrabrost....ugledam sva draga mi lica, bez obzira na svoj bol i muku... Vraćam se svakodnevnici. Bojim se neće se snaći bez mene. Moja je ljubav njima potreba.... To nabih smela niti htela da zaboravim. Oni su oduvek bili moja snaga... Kako da to zaboravim. Nebi voleli da me vide slomljenu... Jednom nogom zakoračenom ka neizvesnosti,drugom zarobljenom u prošlosti. Na kraju opet ostajem ona ista... btižna i odana... Izgleda da ja ne umem drugačije. I kao da mi se sav teret sa pleća skine... Vidim samo ono dobro u svima... Jer volim....i nežurim nigde.
DanMar-Nadja-Autor
Нема коментара:
Постави коментар